postoje stvari koje te
kad ih uzmeš u dlan
rastoče u kapi i trzaje

postoje dani koji trepere
kao predivne fatamorgane
što lome prostor i vrijeme
smiju se zakonima
fizike i ljudi

postoje dodiri koji te mogu prisiliti
da ih gutaš gladno, gladno
i pišeš kriomice za radnim stolom
u hrpi nebitnosti

Dišem
dok čekam da odriješiš srce
i svežeš mi ruke
tople
spremne
za jutra
na poroznom rubu
užitka i boli
gdje spone mirišu na slobodu
i nema smisla trošiti se
na besmisao
što kola venama grada
i truje ptice i ljude

Dišem
širim rebra čahure
nudim svilu s prstiju
za mrežu
koju ćemo razapeti nad krevetom
kao kišobran

Dišem te
tijelom i pokretom
kao pjesmu i vino
potmulu misao iz kuteva tame
omamljena snagom
kojom upijam
život

kako ono kažu, " Od sebe se ne može pobjeći"?
Očito ni od bloga koji se navikne na tebe. Pa čak i kad se zasitite jedno drugog i okreneš se novome, ovaj stari te prati ko sjena.
Smisla u bježanju i ne vidim, stoga sam mu odlučila popustiti. Čini se da imamo nedovršenih priča on i ja.
A iskreno, novi mi nije baš ni sjeo.

I eto.
Vratila sam se ovome, uvjerio me da ima još ponešto za reći.
Ne znam na koliko dugo, ne dajem obećanja jer ih ne volim kršiti, a ipak, dogodi se da ih ponekad moram prekršiti.
Veselim se čitanju. Jako.
Nadam se da je probrana količina vas još tu negdje i da ćemo se sresti. Možda ( i nadam se) malo drugačiji, izmijenjeni, presvučeni nekim novim slojevima, sa svježim idejama.
Nadam se da vas ljeto mazi i hrani svakodnevnu inspiraciju.

Do čitanja ;)

Hranila bih te mjesecom
Kad vlaga popusti vjetru
I ne vidimo zvijezde od svjetala grada
Kad bi samo dopustio
Snovima
Da pregaze buđenje
I meni da odsanjam
Stvarnost
Za oboje

kao sablast
od zida do zida spavaće pa dnevne
sobe
klizim
premećem po policama s knjigama
dok se ne zabijeli zora u prorezima roleta
s lavežom pasa i bunovnim automobilima
tad liježem na sat ili dva
možda ipak zaspim, pomislim
iako osjećam da neću još noćima
sve dok mi stopala ne upamte obrise parketa
od jednog zida do drugog
spavaće i dnevne
sobe
od ormara do prozora
zastat će tren kraj balkonskih vrata
da bacim pogled na ulicu kroz sitne oči roleta
u mrak
jer još nisu došli zamijeniti razbijenu lampu
tama je samo pred našom kućom
ali se zato mjesec bolje ogledava na ledenim mlakama
u dvorištu
i iskri sitno i sramežljivo kao krijesnice ljeti
na livadi
koje već dvadeset godina nema na kraju ulice
no nekad je bila i mi smo ih lovili
u šake
u večerima ljeta koja nisu imala kraja
a mi nismo slutili da će doći neka prekratka
ljeta
i noći preteške za san i preduge za bdijenje
nemilosrdne kao siječanjski mraz
na mladom jasminu
što se nijemo povija pod sjajnim bijelim utezima
u vrtu
i trpi i nada se
suncu