Ponirem u plavo i zeleno, duboko dolje, u mahovinu koja zapinje pod noktima, lišće nijemo na vjetru, u smeđe, vlažno i gusto tlo. Čudno je, tiho.

Idem dublje i kad mislim da nema dubljeg, stijene sjaje u mraku, s njih se cijede ledene kaplje znoja. Iz tame vrebaju sitne oči i jezici ližu kamen , zamišljam.

Stagniram. U stajaćoj staroj vodi na dnu špilje. Tako bi izgledao svemir bez zvijezda, možda. Prazno nepropusno crn. Težak. Hladan. Obavije te i guta sporo, svim vremenom svijeta.

Ponirem dalje, u sebe. Dok me nema ni za svemir ni vodu ni stijenu ni zemlju ni more. Dok ne uronim u posljednju točku, gdje se sve smiri, nema daha ni vremena. Sve je sad.

Pa probijem opet van, korijenjem kroz stopala i dlanove opipavam svijet. Je li drugačiji ovaj put. Miriše li nevinije.
Rastem kroz vodu, kamen i zemlju, gore, u zeleno i plavo, prema svjetlu, prema danu.
Svijet se rotira polako kao gusta juha u kazanu, u jednom smjeru. Ponekad u drugom. Okreće se i krčka, rastavlja se i isparava, obnavlja.

Korijenje se vuče za mnom. Ispire nas kiša.

kreativna blokada je stara tvrdoglava kučka

"da li da se umijem ili da se ubijem" jutro izrasta u dan koji se rasteže i puckeće po rubovima dok u šakama stišćem (auto)destruktivne porive da iščupam sve što sam jučer posadila, iz urednog ormara izvučem svu odjeću i porazbacam je po sobi, role toalet papira odrolam po dnevnom boravku i lusterima, nogom razvalim mačju posudicu s keksima, istresem kutiju s papirom za reciklažu posred kuhinje, porušim knjige s polica u radnoj sobi pa u dnevnoj, škrinjicu s nakitom bacim s balkona, iščupam sve kablove iz svih uređaja, prerežem telefonsku liniju, bacim kriglu u monitor, markerom išaram zidove, paket sa sto praznih cd-a istresem na travnjak, razbijem feng shui fontanu i pokoju vazu, počnem opet pušiti, napunim lonac s kockicama leda, izvrnem ga na pločice u hodniku i izgazim led gojzericama, bacim odvratnu cigaretu na tepih, pljunem na pod, otvorim bocu 20 godina starog whiskeya koji se "čuuuva", natočim čašu a ostatak izlijem u kadu, pojačam muziku dok membrane na zvučnicima ne kažu krc i prdnu na rosu, pošaljem susjeda u tri krasne a mačke da vrše nuždu na njegovom fensi pretencioznom travnjaku, nazovem neke ljude i kažem im da su najobičnije malograđanske pizde, klincima izbušim loptu kad im padne u moj vrt, izbrišem sve datoteke i fajlove s ičime što sam ikad napisala, zagrabim par komada odjeće s poda, naguram u kofer i spičim iz kuće, podignem maksimalan dozvoljeni iznos s računa na koji imam punomoć, bacim mobitel, kupim novi, ošišam se, završim na prvom letu za nešto negdje miljama daleko....

ali neću. samo ću pojesti vrećicu čipsa od kokosa, navući jaknu i zariti šake u mokru zemlju i držati ih tako dok mi kiša ne spere bljutavost iz usta. dok mi se tlak ne vrati u normalu. onda ću šakama nagrabiti zemlju u lonac, stari novi lonac koji sam dekupažirala i sad više nije plav, nego žut, s makovima i posut ću zemlju sjemenom timijana i staviti na balkonski prozor, da se žuti kad nema sunca, kao danas.

Dojmovi nakon čistke

I to je prošlo, akcija Zelena čistka je za nama!

Bilo je puno posla prije same akcije, puno kucanja na raznorazna vrata, objašnjavanja, povlačenja za rukav ljudi kojima bi po nekoj logici trebalo biti stalo do okoliša, no baš i nije; puno pregovaranja, sastančenja i frustracija, a premalo vremena, no stiglo se koliko se stiglo.
I napravilo se koliko se moglo.
S obzirom da su glavešine reagirale tek pred kraj (kad si je trebalo naći lokaciju dovoljno „atraktivnu“ za naslikavanje, a novčanike su svi mudro čuvali i stiskali) i da postoji ona grozna izreka s prvim mačićima i vodom, ispalo je solidno. To govorim za sebe, iz svog iskustva.

Žalosti me što je moj grad reagirao prekasno i na način na koji se ne ponosim. No ne čudi me. Nitko nije tako naivan da će se ufati u konkretniju potporu onih kojima je osobna korist bitnija od boljitka zajednice ili onih koji podršku pružaju samo na papiru. Tek kad su organizatori Čistke „posramili“ poglavarstvo rečenicom da će opremu (vrećice i rukavice) tražiti od Slovenaca (koji su puno prije naših izjavili da nam dolaze u pomoć čistiti), onda se Grad predvođen Bandićem počešao po glavi, vjerojatno i opsovao u bradu nešto tipa „ a u krasan k.., sad moramo i mi neš't dati“ pa se junački „isprsio“ sa cca 15 rolica vreća za smeće. Šta drugo nego nasmijati se posprdno. Što je ujedno bila i zajednička spontana reakcija svih zagrebačkih koordinatora kad smo vidjeli tu kutijicu s donacijom.
No, poklonjenom se konju ne gleda u zube. Vrećice su iskorištene zajedno s velikom donacijom Slovenaca koji su me zaista ugodno iznenadili (možda čak povučem ono da slovenski jezik pobija sve što znam i vjerujem o vlastitoj sposobnosti učenja jezika...).

Prema prvim procjenama, u akciji je sudjelovalo cca 20 000 volontera, a očekuje se da će se ta brojka nakon obrade svih podataka popeti na 50 000. Što se tiče količine otpada, računa se da je skupljeno sve skupa oko 4000t. Što je malo, kao i broj ljudi koji se uključio u akciju, no kako je ovo prva godina da se akcija provodi u Hrvatskoj, u kojoj je svijest o zaštiti okoliša i prirode na otužno niskim granama, moglo je biti i gore. Vjerujem da će se pravi rezultati akcije, njena svrha,a to je upravo i bilo poticanje razvoja svijesti o važnosti očuvanja okoliša, vidjeti u punom svjetlu tek iduće godine.

Ono što sa sigurnošću mogu potvrditi je da velik broj ljudi podržava akciju, makar još nije krenuo u praksi to i primjenjivati. Tako su se u subotu na našoj lokaciji koju smo čistili zaustavljali ljudi, raspitivali se i riječima podržali naše napore. Na moje „hvala lijepo, slobodno nam se pridružite, što nas je više, to bolje“, svi su počeli neodređeno mrmljati, s posramljenim smješkom mucati isprike. Koje me, iskreno da vam kažem, ne zanimaju. Nadam se da će polovica tih ljudi koji su nas šestero entuzijasta promatrali kako iz desetmetarskog jarka izvlačimo stare madrace, fotelje i televizore, iduće godine prijeći iz faze teoretiziranja u fazu praktične primjene. Jer uistinu ne treba puno. Samo malo dobre volje. Pogotovo jer postoje koordinatori koji organiziraju sve prije, tijekom i poslije same akcije. Volonteri samo moraju doći na odlagalište, dati svoj obol fizičkim radom i poslije otići doma, istuširati se malo zadovoljniji sami sobom i ljudskim rodom općenito. Je li to tako teško?

Osjetila sam taj manjak ljudi jako dobro, uspjeli smo očistiti samo jednu lokaciju, no nakon što sam vidjela što šestero ljudi može napraviti, mogu samo zamisliti što bi bilo da nas je uistinu bilo preko 50, koliko je i trebalo biti.
Ako uz solidnu organizaciju i malo dobre volje i truda 4 djevojke i 2 momka mogu iz kopriva i kupina izvući tonu i pol otpada u manje od 4 sata, zamislite koliko bi se toga očistilo da se uključi više ljudi.
Naravno, ono čemu se teži jest da se iz glava ljudi izbaci sama ideja da je u redu staru vešmašinu baciti u nekakvu šikaru uz put. Dječjim koracima doći ćemo i tamo. Jednom. Kad ljudi počnu prijavljivati takve stvari, kad sudovi počnu uistinu kažnjavati i globiti prekršitelje, kad mame i tate djetetu počnu govoriti prije nego krene u školu da se smeće ne baca na ulicu, u park ili prirodu. Kad se ta mala i za sad nejaka svijest oformi i učvrsti.

Čula sam ljude kako govore da to nema svrhe ni smisla. Gledala kako nas promatraju kao da smo naivne budale jer skupljamo tuđe smeće. Žalosno je da problem otpada i problem očuvanja okoliša još uvijek doživljavamo kao „tuđi“. "Mi ne bacamo pa zašto bismo čistili". Da susjed baca smeće u vaše dvorište biste li ga pokupili ili tvrdoglavo odbijali to napraviti vođenim onom "ja to nisam uneredio, zašto bih čistio"? Posvadili biste se možda sa susjedom, ali biste i pokupili smeće. Barem većina vas. Jer voli živjeti u čistom. Voli vidjeti travicu zelenu i cvijeće opljeveno. Jer je to, kao, vaše. Vaš vrt. Vaše dvorište. U čemu je razlika s livadom na rubu grada, šumarkom uz neki trgovački centar ili autoput? Ne koristite li i vi to, na ovaj ili onaj način? Ili možda ne udišete taj zrak, ne pijete tu vodu?
Nema tu moje i tuđe, okoliš je naš. (Odnosno, neki bi rekli da nam je posuđen na korištenje, dok smo tu.) A time i njegovi problemi postaju zajednički, naši. Naravno, nemaju svi ljudi razvijen osjećaj zajedništva, jedinstva s drugim ljudima i prirodom. To je žalosno, ali nepobitno. No znate što, ja se s time mogu nositi. Svi ljudi koji su izašli u subotu van, navukli rukavice i primili se posla, svi se oni s tim mogu i znaju nositi. A to što nas netko posprdno naziva blentavima dok istodobno vrijeme koje je mogao utrošiti da pomogne svima nama provodi tipkajući mizantropske komentare na blogu ili jamrajući o tome kako nam je vlada sjebana i nikome nije stalo do ljudi, to je njegov problem. Kao i to čime on ili ona pridonosi ljudskoj vrsti i kvaliteti života na planeti.

Nemam namjeru nametati ikome kako bi trebao živjeti, što raditi i o čemu bi trebao razmišljati. Takve stvari, promjene u svijesti, ne događaju se preko noći i ne događaju se svima u isto vrijeme. Nekima se ne dogode uopće Točka. Smiješno je kad netko argumentira, čemu čistiti kad će opet ljudi bacati smeće, vjerojatno na isto to mjesto. Pa i kosa i nokti rastu unatoč tome što odlazite frizeru i skraćujete nokte u pravilnim razdobljima, zar ne? Čemu se onda trudite ako će ponovo narasti? Džabe vam trud. :) Ali shvaćam. Odnosno, toleriram.
Svatko odgovara za sebe, stoji iza svojih odluka. Moja je da se i iduće godine aktivno pridružim ovoj akciji i nastavim sudjelovati u sličnim projektima.
Osjetila sam pozitivne pomake u ljudima, energiju koja je usmjerena na dobro, koja želi učiniti nešto veliko i korisno, a najljepše od svega što je većinom nesebična i lišena ega, koliko je to za nas ljude uopće moguće i izvedivo. :)
Kad nešto izgleda ovako










A nakon četiri sata ovako









nije li to dovoljan motivator i nagrada samo po sebi?
Meni je. Mislio tko što mu drago.

Hvala svima koji su pružili podršku akciji, i konkretno i u mislima, učinili smo lijepu stvar. Nadam se da ćemo udružiti snage i iduće godine, u većem broju.

Zelena čistka traži volontere!

Tko još nije čuo za Zelenu čistku, akciju čišćenja divljih odlagališta otpada koja se održava sutra na državnoj razini, ne gleda puno telke, na čemu joj/mu čestitam od srca, ali svejedno, sram ju/ga bilo! :)
Stoga prvo ovdje baci oko ako nisi informiran(a).

Ako jesi, onda šišaj dalje.
Daklem.
Kao koordinatorici jedne lokacije koja se sutra čisti, nije mi svejedno bilo dan prije akcije čuti kako me odkantava kolega koji je trebao dofurati 2 razreda nadobudnih srednjoškolaca na radne akcije (kakve bih, da me se pita, uvela barem 2x godišnje za sve one koji žele proći razred, da iz škole ne izađu kao neuka zagađivačka bagra)i ostati uljudna. Ali, uspjela sam. Mukotrpno.
Kao što se sad vadim iz fekalija jer sam 50 ljudi u deficitu, a iz glave ne mogu izbaciti slike oronulih madraca, vratiju, prozora i još koječega, porazbacanih u jarku duž stotinjak metara kod Mosta mladosti.

Stoga apeliram na građanke i građane da meni i drugim volonterima pruže šlaufek spasa i pridruže se akciji.
Ovdje imate popis svih lokalnih koordinatora za sve gradove koji sudjeluju u akciji, a ovdje konkretno za Zagreb, budući da ja osobno apeliram na Zagrepčane i sve koji se takvima osjećaju.
Kontaktirajte ih ili se sutra u ugovoreno vrijeme samo pojavite na zbirnim mjestima (izlistana uz popis koordinatora).

O smislu svrhi poanti ciljevima akcije te nekim od tragikomičnih situacija kojima sam posredno i neposredno svjedočila, reakcijama glavešina s vrha i onima s dna te općem stavu prema ekologiji kao i o rezultatima akcije pisat ću, naravno, nakon same akcije. Uvijek postoje oprečna mišljenja i ljudi koji će se naći na suprotnim stranama, svatko ima pravo na svoje mišljenje i raditi ono što smatra ispravnim.

Ako se pronalaziš, makar teoretski, u ovome, budi drug pa sutra odvoji par sati, klikni na link i javi se lokalnom koordinatoru. Ljudi će biti presretni, garantiram vam. Ja pogotovo ako mi netko uskoči u zadnji tren jer se osjećam kao Don Quijote koji će sutra u društvu još nekolicine entuzijasta jurišati na nešto gore od vjetrenjača...

Voljni i željni akcije, javite mi se na mail (vidi rubriku desno) ili samo dođite sutra, 21.4., na okretište tramvaja Zapruđe (pod Mostom mladosti, onuda prolaze tram. br 7,8,6 i 14) u 8:50, obucite čvršće cipele, duge hlače i rukave, po mogućnosti sa sobom ponesite par jačih rukavica (iako su nam Slovenci donirali vrećice i rukavice (da, dobro ste pročitali, ali o tome više u idućem postu...), riječ je o onima od lateksa koje ne smatram najprikladnijima) i bocu vode. Najbitnija je, dakako, dobra volja.
Plan akcije je razrađen, ne morate mozgati što i kako, samo dođite. Planirano je trajanje od 9 do cca 14h, ovisno o lokaciji. Slobodno se pojavite bilo kad u tom razdoblju na gore navedenoj lokaciji, nećete nas fulati, mi smo ekipa koja izvlači nebuloze iz kopriva i kupinjaka kod Getroa :P

Bit će zezancija, napravit ćemo nešto društveno-korisno,a dobit ćete i bedž! (mojom nejakom rukom štancan!)

Diž'mo dupesa iz fotelja, ugasimo TV na jedno prijepodne i svi vanka zasukat rukave !:)
Vidimo se!

p.s. akcija se održava i ako će padati kiša. Big fuc**** deal, malo kiše. Nismo šmizle.

O GMO kokicama, velikim dečkima i pčelama

Jednom mazohist, uvijek mazohist. Makar i latentni.

Američka vlada dala "zeleno svjetlo" za Monsantov veliki biotehnološki eksperiment u SAD-u, kaže naslov. Čitati ili ne, hm.

Korporaciju Monsanto vizualiziram kao stavku „Zlo“ u slikovnom rječniku. Ima lice udvornog aparatčika kojem kroz prosjede zaliske izviruju jedva uočljivi roščići boje kože, a iza leđa skriva rep sa strelicom, koji povremeno koristi kao remen. Umjesto kopita, Gucci od najfinije kože. U njegovanoj ruci manikiranih noktiju, aktovka.

A ono što mu stoji iza guzice odjevene u custom made odijelo jest poduži red visokih državnika koji mu se pokušavaju uvuću u istu, ne bi li dobili i svoju mrvu kolača kad dođe vrijeme da se nagradi poslušnike. Eno i malog Hrvata, trčkara da ulovi korak, mahnito se osvrće preko ramena da se netko ne bi prije njega ugurao u red. „Heeeej, čekajte mene!“, briše kaplje znoja s čela i, puf, pant, popravlja kravatu.
Želi što prije, što je prije moguće doći na red za svoju dozu nedovoljno istraženog (a najvjerojatnije pogubno toksičnog i štetnog) sjemena na kojem se ističu tri slova: GMO. I to čak ne više sitnim finim printom, nego debelim masnim slovurdama, da se vidi i s drugog kraja umorne planete. Pa da i on bude ukorak s bijelim svijetom, s Europom i obećanom zemljom Amerikom, da i on svoja polja prekrije „poboljšanim“ kukuruzom i pšenicom.
Naime, nije to sjeme kaj god. Odbijat će nametnike, narasti brže, ranije sazrijeti. Nije sad toliko bitno što će iscrpiti zemlju, pobiti vrstu ili dvije kukaca i iduće godine biti apsolutno neupotrebljivo pa će mali Hrvat morati ponovo trčati i loviti mjesto u redu iza zlokobnog dupeta Monsanta da preskupo plati novu šaku dizajnerskih sjemenki.
Kad je dobije, s luđačkim će je pobjedničkim žarom u očima pokazivati uokolo susjedima, busati se o prsa statistikama nakon žetve, slijep za vlastitu beznačajnost u cijeloj toj, prilično staroj, priči. Koju se nije potrudio istražiti. U čije teške slojeve nije zalazio. U strahu da ga veliki dečki ne pregaze ili nedajbože, ostave za sobom. Stoga ne zna da i Monsanto nekome služi, nekome donosi novac i moć. Razjaruje nečiji natjecateljski duh, hrani ego i kompleks boga.
Eugenika je velika riječ. Velika riječ za velike dečke. Mali pred njom zabijaju glavu u pijesak jer „nekad je bolje ne znati sve“, nego pokupiti svoju paru i mudro šutjeti.
Velikim riječima treba rukovati oprezno, ali odvažno. Pogledati im u dušu, pardon, korijen, u društveni kontekst kojim plutaju, u oči onima koji jako paze da ih ne izgovaraju prečesto naglas.

Eh, kad bi Hrvatić to barem znao. Kad bi mario za išta osim da i on jednog dana nosi baš takve Gucci cipele i u ruci nosi još skuplju aktovku. Da za ručkom u smiješno skupom restoranu ispija vrhunski Syrah i velikodušno zove kolege da svrate na čisti morski biser, na ljetovanje, da i on njima pokaže da ima što za pokazati, da nije samo marginalni kotačić velikog mlina.
Samo što ne razmišlja dovoljno daleko. Već stoljećima pati od kratkovidnosti i samonametnutog kompleksa manje vrijednosti. Od vajkad čeznutljivo gleda momke kako napucavaju loptu i zovnu ga jedino kad treba uloviti onu koja ode izvan terena. A u opancima je teško trčati. Pa mališa sanja o sjajnim, crnim cipelama i danu kad će mu napokon potvrditi da je iz musavog seljačića izrastao u profinjenog intelektualca.
Živi bili pa vidjeli.

Samo bih osobno voljela da se to dogodi (ako će se uopće dogoditi) bez prisile i opasnih kompromisa. Bez da itko prčka po mojim i bilo čijim genima. Bez izumiranja životinjskih i biljnih vrsta. Bez narušavanja milijunima godina stare i savršene ravnoteže koju planeta očajno pokušava održati unatoč štetnom ljudskom djelovanju. Želim gledati pčele u cvjetnjaku. Kihati svakog proljeća zbog alergije na pelud. Ne želim jednog dana sa sjetom kupovati u bočice pakirane izgubljene arome voća i cvijeća koje ću raspršivati po stanu jer nisam u mogućnosti kupiti buket živog cvijeća iz razloga što cvijeće više ne raste. Jer smo ubili pčele. Jer livada i šuma više nema. Ne želim se plašiti pojesti zdjelu kokica uz film.

Nemam taj, danas tako poželjan, moderni kapitalistički duh. Ne želim više nego što mogu pojesti i popiti. Ne trebam imati najnoviji gadget ako mi stari još dobro radi. Prepoznajem jestive gljive i ljekovito bilje. Da, preživjela bih bez grijanja na plin i mobitela. Ako dođe do toga. Možda ne vjerujete. Zvučim naivno? A mogu se samo nasmijati. Ne morate vjerovati.
Vjerujem prirodi. Vjerujem onoj da priroda zna najbolje, da liječi. Da je za svaku boljku koju je stvorila osigurala i lijek. Gajim zdravo strahopoštovanje prema njoj.Ne bojim je se.
S druge strane, itekako se bojim ljudi. Jer velik dio njih već jako dugo nije dio prirode.

Ali priroda ima nešto što labosi nemaju – neuništivu sposobnost regeneracije. Uspostavit će ravnotežu na ovaj ili onaj način. Na kojoj strani će se tko zateći, individualni je izbor i odgovornost.
Napeta je vožnja pred nama, nadam se da imate svoje sigurnosne pojaseve. I rezervni plan u rukavu. Jer, ako planet B i postoji, za sad nemamo mogućnost evakuirati se na njega. :)